Povijest
Jezero Tišina – privatni posjed Rajski vrt u selu Gušću u donjoj Posavini na rubu Parka prirode Lonjsko polje
Zora i Josip Stojanović iz Zagreba, nakon Domovinskog rata (’95.), u selu Gušću, u donjoj Posavini, na rubu Parka prirode Lonjsko polje (izvana), kupili su dio zapuštenog posjeda na ciglane; ranije naseljenog, uz jezero Tišinu u selu Gušću, bivše zadruge Detković, koja je (zadruga) postala vlasnicima velikog posjeda 1710. (postoji autentična dokumentacija Šimuna Detkovića (1864-1921. koju čuva obitelj Stojanović), pra-prapotomka Ivana Detković, prvog ravnatelja Zadruge Detković. Zadruga Detković, nakon 1710. godine, na svom je posjedu u Gušću („na ciglane“) gradila posavske drvene kuće i gospodarske zgrade – naselje – od 1710. pa do 1921. godine. Zajedničku kuću (glavnu) za posebne dane u godini – u ključ – zadruga je izgradila 1795. i 1823. godine (v. originalnu pisanu dokumentaciju Šimuna Detković Istiniti Događaji – ubilježio). U međuvremenu, zadruga je Detković; dok je živjela na posjedu, izgradila ciglanu najpoznatiju u Posavini. I danas postoje dokazi ranijeg postojanja ciglane (v. slike iz dokumentacije).
Slike ‘Zapisa Događaja’ Šimuna Detković (1864-1921.) svjedoče autentičnu povijest zadruge Detković, s naseljenim posjedom ‘na Ciglane’ u selu Gušću prije 300 godina u kontinuitetu.
Obitelj Stojanović iz Zagreba na temeljima skice kuće (gabaritima) (v. na donjoj slici) i katastarskom nalazu upisanih kuća nakon 1900., rekonstruirala je sukladno zakonu o rekonstrukciji građevinskog objekta. Očistila je zapušteni posjed „na ciglane“ u Gušću i rekonstruirala dotrajalu drvenu kuću zadruge Detković 1998. godine, izgrađenu u ključ 1795. i 1823. godine (v. donju sliku).
Zapušteni posjed, na Ciglane’ nakon 1956. godine i početak čišćenja i obnavljanje posjeda… (v. Josip Stojanović: Raskoš prirode 2013. i Rajski vrt 2021. Nova knjiga Rast).
Ovako je izgledalo zemljište posjeda Stojanović, obala i jezero Tišina nakon proglašenja Zakona o PPLP, 1990. – proglašeno zaštićena priroda i kulturna baština! Zatečeno na privatnom posjedu do 1997. godine, a novi vlasnici (Stojanovićevi) počeli su obnavljanje (čišćenje obale i posjeda) 1998. godine. Nakon čišćenja od zaštićene i kulturne baštine u vrtu je nastalo bogatstvo žive prirode:
Sunce,
plavetnilo,
zelenilo,
cvijeće,
mir, ljubav
zdravlje…
Vodena flora i fauna jezera Tišina stvaraju impresivni dojam, pravu rapsodiju boja i života – prizor koji se rijetko viđa… Povrh toga, brojne vrste vodenog bilja i cvijeća – na vodi – stvaraju predodžbu prirodnog bogatstva neviđenih razmjera, oblika, te svjetla, zraka, krajolika, atmosfere… Posebice, posjetitelji, prirodnjaci (naturalisti) očarani su vodenom masom jezera, zelenilom bilja, strukturom cvjetova, prelatima i cvrkutima ptica… Mislimo; ne tvrdimo pretjerano, ako kažemo: jezero izgleda bajkovito. Naime, cijeli posjed i jezero. S druge strane, međutim, ako pogledom prelazimo iznad površine jezera – u daljinu, u promatrača se stvara jedan sasvim drugi dojam i druga slika viđenog. Očaravajuća (čarobno), bez obzira na atmosferske prilike – i kad sunce grije ili kiši. Uvijek.
Ali moramo naglasiti: ovakva se vizualna slika stvara jedino na ovome mjestu, na privatno posjedu (v. slike); jer, u ostalom dijelu jezera, obala nije očišćena. Ni pristupačna (v. prve slike). Posjetitelj PPLP jezero uopće ne primjećuje; niti ga itko na nj upućuje, a flora i fauna (bio-raznolikost) za njih su tabu – nepoznato. Naravno, na posjedu (danas) obitelji Mršić, jezero u posjetitelja stvara fantastičan dojam. Ali oni koji ne svraćaju – na posjed Mršićevih, neće upoznati ljepote jezera ni bogatstvo flore i faune. Ništa. Pa jezero Tišina ostaje nezamijećeno posjetiteljima PPLP. Ne znaju da ono uopće postoji – pričali su nam novinari koji dolaze za dan roda u Čigoč, jer im nitko ne skrene pozornost na jezero, već samo na rode. Za njih jezero ne postoji…
Vrtovi s cvijećem svih boja privlače svakog posjetitelja, posebice gradskog: vitalnošću, svjetlošću, raskošnim bojama i mirisima, što stvara snagu i smiraj u duši. Od ranog proljeća do zime (ranije u vrtu Stojanovićevih, danas Mršićevih) svijetlo budi iz mračnog sna boju cvijeća i lišća od jutra do mraka. Na obali jezera Tišina: Nebo, oblaci, drveće, ljudi i čamci održavaju se u vodi i pretvaraju u površinu na kojoj nestaju prostorne i fizičke granice. Jezero, krajolik s vodom, ponajviše s lopočima, sa šumovitom obalom (v. ranije slike), terase na obali jezera, sunce, voda, cvijeće, sjene drveća, trstika, divlje patke, labudovi, liske, mrijest riba, vilini konjici (vretenca), žabe, vodene zmije… stvaraju neopisivi ugođaj – naročito umjetničkim (slikarskim) dušama. Zamislite slikara koji slika sliku makova na obali jezera, grmlje, cvijeće – sve se (to) stapa u jedinstvenu i nepreglednu cjelinu boja koja dokida prostornu dubinu.
Kapitalci… Raj za ribiče
Krajolik (zemljište) zadruge Detković nazvano je na Ciglane, Bok ciglana (K.O. Gušće), na lijevoj obali Save, udaljen od Zagreba oko 75 km, a Siska 20 km. Dana imanje obitelji Mršić, na Ciglane, grad Sisak trebao bi proglasiti eko-etno zonom u svrhu razvoja luksuznog turističko-rekreacijskog i edukativnog kompleksa – na svjetskoj razni, pod nazivom Jezero Tišina, rekreacijski i edukativni centar (dalje Centar). Obvezno se trebaju riješiti geodetski projekti u što kraćem roku, poštujući privatno vlasništvo bez administrativnih (birokratskih) zavrzlama! Potom, ponuditi investitoru (i međunarodnom!) realizaciju Centra za rekreacijski, zdravstveni, lovni, kulturni i edukacijski (prirodoslovni) turizam: učenicima, studentima prirodoslovnog smjera, ljubiteljima biljnog i životinjskog svijeta, turistima…(v. slike koja dočaravaju prirodoslovno bogatstvo).
U okviru projekta razvijala bi se proizvodnja biološke (kontrolirane) hrane kroz poljoprivrednu, stočarsku, povrtlarsku, voćarsku, pčelarsku proizvodnju… za potrebe Centra i tržište. Razvijale bi se i druge djelatnosti: graditeljsko-građevinske, prerađivačke (iz plemenitog drveta i otpadne biomase), te hortikulturne, ugostiteljske (restoranske, hotelske, pansionske…), trgovinske, transportne i marketinške s cestogradnjom i infrastrukturom. U Centru bi dominirao edukacijski kampus s radionicama za znanstvena istraživanja flore i faune (Centra i PPLP-e), na međunarodnoj razini, te gaterima za životinjski svijet: divljač, ptice, ribe! Muzeji, galerije, umjetnička kolonija, sportski tereni, trim staze…
… Ni jedan projekt, sličan, o kojem pišemo, nije (bio) izrađen na papiru i kandidiran na državni proračun (i EU-fondove), pa nije zapelo u realizaciji, da javnost zna…
Cjelokupni izgled (dojam) viđenog u duši stvara neopisivi ugođaj – može ga se na sliku jedino prenijeti foto-aparatom ili kistom na platno. Ne čudimo se, da je ljepota vrta i jezera postala Monetu (francuskom besmrtnom umjetniku) glavni motiv slikarskom djelovanju u ateljeu u prirodi – in vivo. I ljudi su prirodnjaci, posebice umjetničke duše, još u XIX. st. dolazili; i danas dolaze/odlaze, na ovakva jezerca zbog samog motiva za uživanje i/ili fotografiranje ili slikanjem kistom, da osvježe optički dojam, da ponovno osjete osvjetljenje i duševni mir. Impresija se na jezeru uvijek; zapravo, iznova oživljava. Ima ljudi (umjetnika) koje osim slikarstva i cvijeća, ili ljubavi ptica; na primjer, uzgajivači golubova, za njih su ovakvi prizori pravi eldorado. Ništa ih drugo ne zanima, a o rečenom, u promidžbenim materijalima JUPP-e nismo nikad ništa pročitali, niti je itko spomenuo.
Da li obala jezera Tišina izgledala ljepše i prihvatljivija izvan Rajskog vrta, obitelji Mršić (kao na slikama), bilo bi interesantno doznati: tko određuje kriterije za ljepotu i čistoću prirode, kriterije za izvanrednu zaštićenu arhitekturu u selima PPLP? Da li bi za propalu arhitekturu u PPLP(v. fotomonografiju Rajski vrt) trebalo (konačno) donijeti službeni zaključak: (a) propalo u PPLP treba ostaviti da i dalje propada – kao što propada 100 godina, ili (b) treba obnoviti – tko može, i tko ima interes? Ili (c) treba srušiti, pa izgraditi novo – kao u Sloveniji? Naime, (d) ima li smisla lagati i zabranjivati obnavljanje u devastiranom PPLP? I, (e) tko će snositi konsekvence za propadanje sela i demografsku pustoš donje Posavine? Ovom prigodom citirat ćemo što je o Hrvatima napisao Zvonimir Berković: Hrvati su nedovršen narod, sklepani smo od raznih imperijalnih periferija i s prekratkim stažem življenja pod istom kapom… U svakom slučaju, to što se u nas radi s institucijama civilizacijska je sramota, zapravo divljaštvo. A mi bismo rekli: Kako JUPPLP vrednuje propalu arhitekturu, civilizacijska je sramota, zapravo divljaštvo.
Jezero Tišina, hrvatski prirodni biser!
Al, samo kad bi svi znali: Kad nestane selo, nestat će i Hrvatska…?